Kalif umjesto kalifa
Poštovani kolege, učtivi i uljuđeni prijatelji umjetnosti!
Izbor novog ravnatelja Galerije umjetnina Josipa Botteria proizašao je kao rezultat jeftinog politikantskog cjenkanja, po prešnu nalogu stranačkih interesa, naših jadnih mjera i utega. No, da ne bismo bili kukavno jalni valja pošteno reći da je izbor legalan i uistinu dobar dolazni navještaj Duha svetoga u naš opako sekularizirani svijet umjetnosti. Mi koji se nalazimo onkraj slučaja, na margini svijeta umjetnosti, zabludjeli u šikarju svoje institucionalne beznačajnosti, nedostojno nerazvrstani po strankama i interesnim skupinama, dovedeni smo u situaciju s ironičnom implikacijom da najnježnije i najodanije branimo ravnateljski položaj Bože Majsorovića, ravnatelja koji je poput Iznoguda s razočaranim prkosom počeo zapomagati da zbog zasluga hoće mandat i spomeničku kamenitost s beskonačnim trajanjem.
Međutim, kao jedan od kandidata u Natječaju i, kao netko tko drži da razumije otužnu provincijalnu politiku i njene omče, dužan sam u ovoj masovnoj poruci prosvjedovati protiv potpune i nedostojne obuzetosti dijela javnosti jednom fiksnom idejom, naime - da se sudbina Galerije umjetnina treba vezati uz ime Bože Majstorovića. Masovno adresiranje potpora ravnatelju uopće nije republikanska tradicija, a svakako nije način da se otkloni propast koja je na pomolu. Ne pada mi na pamet sumnjati u svetost dosadašnjeg ravnatelja i skidati mu ikonografski važnu aureolu oko tjemena koja ga, vidim, ozaruje čudesnom ljupkošću, ali ima nas koji po definiciji nismo sljedbenici i ne trpimo sljedbe i udivljenja, ne sklapamo principijelne i druge koalicije, zato što slutimo da je jedina tragična uloga ravnatelja u tomu što se prestrogo udomaćio u slijepoj vjeri o svom predodređenju.
Naime, samo bi manje informiran čovjek pomislio da u ovom kulturnom pogromu oko Galerije umjetnina najprije stradava jedna mekana osobnost. Tomu bi uistinu bilo tako da je i sam ravnatelj Majstorović na putu do ravnateljskog mjesta tražio i našao svoj prolaz kroz dugine arkade naše povijesti umjetnosti, da i sam nema prste u tvrdom svijetu političkog nagodbenjaštva. Ova jednostavna pastirska uredba o izboru novog ravnatelja nije ništa novo u kreaturalnom životu naše kulture nego je obavezan smjer besputne zabludjelosti koja je nejakog Majstorovića svojedobno postavila na mjesto ravnatelja i člana poglavarstva za kulturu. Uostalom, treba li uopće ikome posebno pojašnjavati da je u nas je svaki politički i kvazipolitički angažman u strankama političan samo u inspiraciji, ali podjednako puzav, jadan i osoban u realizaciji. Svi se drže za grivu vlasti potežući je gdjekad vrlo obijesno, a kad treba sjašiti glume preuzetnu taštinu žrtve koja misli da je učinila nešto osobito. Unatoč reklami o svojoj vlastitoj neimarskoj utkanosti u Galeriju umjetnina, u ovoj halabuci nije nestalo plahog mrmorenja, kojega su svjesni svi konfesionalni tabori, da mu je predugo unutra leno i sve odveć nekako vlastito. Stoga instrumentalizacija skupina iz svijeta umjetnosti kojima je Majstorović žuborno pojilo interesa, ma kako ti interesi iskreni i legitimni bili i, te pozivanje na zasluge i struku nisu baš umjesna i posve u granicama pristojnosti. Onaj kome je do struke veličinu svog dara i marljivosti testira drukčijim, faustovskim dilemama. Drugim riječima, tko s vragom tikve sadi…
Ravnatelj Majstorović je svakako kadar uvidjeti da je smjena neotklonjiva politička nužnost čak i situaciji oprezne prerazdraženosti, te da mu sad prvi put konačno valja istinski pristati uz rast i obnovljenu spremnost svog novog početka kao povjesničara umjetnosti. Cendravo cviljenje ovdje ne pomaže, iako nema sumnje da je „svježa“ akvizicija političke desnice i mjesnog klera zapravo izbor parodijskog značenja, jer je kandidat nažalost slabo obrazovan, zagrižljiv ognjištarac čije kaljužanje na umoru sutonski dobro odražava neslavni trenutak krmeljavog Te deuma naše kulture. Naravno, tu stvar ne treba brkati s čovjekom koji bira i ima pravo biti biran, s osobom koja u krugu pobožnih štovatelja ima kakvoću bitne značajnosti. No, kao i u slučaju Mucala, mehanička glasnogovornica Grada Splita precizno secira svoju i logiku aktualne vlasti: mi smo dobili izbore i na nama je da se kadrovskom politikom potanje pozabavimo. Točka!
Konačno, naša institucionalna i neinstitucionalna umjetnost je ubogarski i skrušen obrt, demokratski i lebdeće rasplinut, heterogen i individualan kao i teška zapara ljudskog znoja. Umjetnici su pak raznorodna politička bića koja u pravilu ne funkcioniraju na bazi suglasnosti oko gusto zaposjednutog stola gradske vijećnice, dakle - simbiotičkog odnosa političkih šakala i slinavih hijena. S čelnicima gradskih ustanova je drukčije: ma koliko nevoljko i prosvjednički negodovali da ih se progna u nevidljivost njihova stvarnog posla, šaljivu ideju o zaslužnosti, neimarstvu, a napose lamentacije o struci pod utjecajem javne hipnoze, uistinu treba shvatiti izraz davno raskrinkane nade da je njihova pupčana vrpca išta drugo nego puka hranidbena veza sa samoživom političkom ili obiteljskom konjunkturom moći čiji su gojenci bili, jesu, ili će to tek postati.
Dr. Dalibor Lovrić, kandidat u izboru
za ravnatelja Galerije umjetnina
